Baš pamuk i druge bajke – Aleksandar Obradović

Analizirajući Baš pamuk i druge bajke, uviđamo da ih možemo tumačiti i posmatrati u kontekstu  retradicionalizacije i intertekstualnosti. Odnosno, osavremenjivanja u vidu reunterpretacija nekih od najpoznatijih bajki. Šest narativa koje donosi u svojoj zbirci, predstavljaju srž šest najpoznatijih. Kako je Blaga Žurić u svom viđenju narativa primjetila Obradovićeve priče naslovljene su po uzoru na poznate bajke: Baš Pamuk, za koga je već ranije rečeno da je opozit imenu Baš čelik; Princeza sa  zrnom graška (Princeza na zrnu graška); Svijetli vilajet (Tamni vilajet); Čardak i na nebu i na zemlji (Čardak ni na nebu ni na zemlji); Svemušti jezik (Nemušti jezik); Bezsud (Usud) (Žurić 2016: 110).

Ono što karakteriše date bajke jeste svojevrsna lirizacija koja nije odlika narodnih, usmenih bajki. Dakle, kao bitno stilski markirano obilježje javlja se poetizacija narativne paradigme. U prvom redu prisutna je lirizacija pripovjedača, a zatim uvezanu kompoziciju dvije bajke koje čine cjelinu. Riječ je o bajkama Princeza sa zrnom graška  i Svijetli vilajet. Pored toga, takođe imamo i promatranje  individualnih psihičkih stanja, i to opet u bajci Princeza sa zrnom graška, u kojoj je prisutno dominantno modelovanje lika preko aktivnih opisa i dijaloga sa junakom ali i poniranjem u psihu aktanta što nije slučaj sa narodnim bajkama. To dovodi do sljedećeg elementa u kontekstu poetizacije  narativne paradigme, a to je pojačan emocionalni iskaz. Kroz sve bajke, od prološke do epiloške granice modeluje se emotivni svijet koji takođe nije dio narativne zbilje narodnih bajki. Svi aktanti djelaju u skladu sa svojim emocijama, i onako kako osjećaju da je potrebno djelati a ne onako kako to od njih očekuje tradicionalna, zadata forma. Kao posljednji gradivni element koji čini u ovom slučaju vrhunac lirizacije narativne paradigme javlja se metatekstualnost.